The Jan Diaries — Kratka škola slušanja

Red Bull Hrvatska · The Jan Diaries · 15. travnja 2020.

Zapis The Jan Diariesa iz travnja 2020., pisan u trenutku kad su svakodnevne obveze prorijeđene, a studijskog vremena odjednom ima, govori o tome kako se ploče uopće trebaju slušati. Jan Kinčl tada je s Regisom dovršavao novi album, izrastao iz demosa nastalih dvije godine ranije, a kolumna kreće od definicije po kojoj radi: album je cjelina koja je u finalu veća od sume svojih dijelova i nosi narativ koji se odvija linearno, redoslijedom koji je autor odabrao, od prve do posljednje pjesme.

O čemu je tekst

Prigovor ide na račun onoga što je online prodaja učinila toj strukturi. Mogućnost da se umjesto ploče kupe dvije pjesme izvadila je songove iz konteksta u kojem su pisani; Kinčl to uspoređuje s kupnjom četvrtog i devetog poglavlja romana uz preskakanje ostatka. Nasuprot tome postavlja metodu kojom on i Regis rade svoj album od deset pjesama, u tri koraka. Najprije se svaka pjesma dovrši u vlastitim okvirima. Zatim se instrumenti i zvukovi obrađuju tako da ploča dobije jednu boju i jedan kontekst. Tek se onda svaka pjesma oblikuje prema mjestu u luku — tako da četvrta instrumentacijom izlazi iz treće ili da se dvije susjedne namjerno sudare.

Usporedba koja nosi tekst filmska je: deset pjesama tretira se kao deset povezanih scena, u kojima uvod postavlja temelj, sredina razvija, a završetak razrješava. Kinčl poseže za Marlonom Brandom koji urla Stella! u Tramvaju zvanom čežnja — scenom koja gotovo ništa ne znači onome tko nije odgledao film oko nje, baš kao što pjesma izvučena iz slijeda gubi ono što joj je davalo težinu. Vic iz Seinfelda o šali koja stigne četrdeset godina prekasno istu stvar pokazuje s druge strane.

Ono što je ostalo

Onda priznaje proturječje. Na kućnom računalu ima playlistu zvanu dnevna soba, na shuffleu, u koju ubacuje najdraže pjesme s novih albuma — točno ono ponašanje protiv kojeg kolumna govori. Preporuka to ipak preživljava: kad te ploča stvarno uhvati, sjedni i poslušaj je u cijelosti bez da paralelno radiš tri druge stvari, jer se kontekst otvara samo pod pažnjom, i nastavlja se otvarati na ponovljenim slušanjima. Zaključak je izravan: „Vrjednije je sto puta poslušati taj jedan, nego sto albuma poslušati samo jednom.“ Tekst zatvara deset albuma koji to nagrađuju: To Pimp A Butterfly Kendricka Lamara, Hail To The Thief Radioheada, Previsão Do Tempo Marcosa Vallea, Madvillainy Madvillaina, Ghetto: Misfortune’s Wealth sastava The 24-Carat Black, istoimeni album Arthura Verocaija, Bodily Functions Herberta, Elaenia Floating Pointsa, Sonho 70 Egberta Gismontija i Neptune’s Lair Drexciye.