Akira Kurosawa navodno je više zaradio tužbom protiv Sergija Leonea zbog Za šaku dolara, neslužbenog remakea Yojimba, nego od svih svojih filmova zajedno. Jan Kinčl tom pričom otvara drugi od dva zapisa o sampliranju, jer ona postavlja argument koji je prvi dio namjerno ostavio po strani: nije pitanje je li sample legalan, nego koliko zapravo vrijedi onome s druge strane.
Dok se prvi dio bavio sudovima, zaslugama i mitom o četiri takta, ovaj računa i vaga. Juan Atkins gotovo je sigurno više zaradio od sampla u pjesmi Missy Elliott nego od životne prodaje originala, a brojke sa Spotifyja tu razliku čine vidljivom: 115.065.567 slušanja za Lose Control naspram 619.000 za Atkinsovu najslušaniju pjesmu i 292.000 za alias Model 500 — otprilike pola posto. Provedeš li namjerno konzervativan niz — pet posto slušatelja sazna da postoji sample, dva posto sazna tko ga je napisao, jedan posto ode poslušati — i dalje dobiješ oko 1.150.000 ljudi koji su došli do kataloga detroitskog pionira. To sample i radi, tvrdi Kinčl: gradi most između žanrova i epoha koje su se razišle. Hip-hop i electro osamdesetih su bili gotovo isti žanr, a danas se u Americi jedva prepoznaju.
Underground je druga priča. Ploča u tiraži od 300 do 1.000 primjeraka jedva pokriva troškove i vrati par stotina dolara, pa za njom nitko s ozbiljnim novcem ne poseže — američki producent s trideset godina staža rekao mu je da samplira što god hoće, a ako nekome zapne za oko, znači da mu je ploča jako dobra. Dojam da radiš sa sjekirom iznad glave razumljiv je, piše, ali praksa pokazuje da situacija nije toliko dramatična.
Umjesto da opravdava krađu, Kinčl pravni test zamjenjuje moralnim: sample mora izgraditi novi glazbeni kontekst i dodati stvarnu vrijednost povrh izvora. Prema lijenom sampliranju je oštar — tech-house navika da se disco dionica zaloopa ispod generičkog hi-hat patterna — i kaže to izravno: stvaranje glazbe ne mora biti kvantna mehanika, ali svakako nije ni deset minuta sjeckanja tuđe stvari u Abletonu. Vlastite primjere navodi s potpisanim zaslugama: You Never Told Me sadrži sample I Never Told You Quincyja Jonesa s albuma Walking In Space, a Blue Funk vokal iz Get It Off Kerrija Chandlera. Završna anegdota najbolji je dokaz teze o mostu. Chains, antinuklearna himna DLT-a i Ché Fua iz 1996. i klasik novozelandskog hip-hopa, nikad nije službeno remiksana — sve dok Matt Davies, producent iz Brightona koji je živio na Novom Zelandu pa u Zagrebu, kuhajući večeru uz album Kinčla i Regisa nije s njega izabrao sample i počeo raditi prvi remiks.
Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Sedam minuta čitanja. Prvi dio pokriva pravnu povijest.
The Jan Diaries | Sampliranje - legalno, ilegalno ili moralno? (2. dio) → redbull.com