The Jan Diaries — Sampliranje: legalno, ilegalno ili moralno? (1. dio)

Red Bull Hrvatska · The Jan Diaries · 16. studenoga 2020.

Čista inspiracija je mit, tvrdi Jan Kinčl, i teško da postoji umjetničko djelo koje u sebi, barem skriveno, nema ugrađene tuđe utjecaje. To je polazište prvog od dva zapisa serije The Jan Diaries posvećena sampliranju — ovaj se bavi zakonom i poviješću, a drugi, objavljen tri tjedna kasnije, time zašto je dobar sample kulturni most, a ne krađa.

O čemu je tekst

Kinčl sampliranje definira bez uvijanja: snimanje fragmenta već snimljene glazbe u sampler ili produkcijski softver i njegovo pretvaranje u nešto novo. Povijesna ruta ide kroz jazz. Coltraneova četrnaestominutna verzija My Favourite Things, pjesme koju su Richard Rodgers i Oscar Hammerstein napisali za The Sound of Music, posuđuje kompoziciju u cijelosti i odvodi je u sasvim drugu dimenziju — a šezdesetih su zasluge bile nedvosmislene, s Coltraneom kao saksofonistom i Rodgersom i Hammersteinom kao autorima. Osamdesete donose Akai MPC60 i E-mu SP-12, uređaje kojima producenti skidaju sitne komadiće s ploče i slažu ih iznova — odatle hip-hop. Cijela njegova generacija nastala je na bubnjevima iz Funky Drummera Jamesa Browna, a Clyde Stubblefield, koji ih je odsvirao, nije vidio ni centa, iako mu se sviranje pojavljuje u više od tisuću pjesama, među njima i onima Georgea Michaela i Sinéad O’Connor.

Pravni dio je najkorisniji jer odbija biti uredan. Kinčl navodi tri premise u optjecaju: da je sampliranje bezuvjetno ilegalno bez dogovora s autorima, izdavačima i nositeljima prava; da je ilegalno tek preko četiri takta, što naziva mitom koji producenti održavaju među sobom; i da legalnost zapravo ovisi o stupnju prepoznatljivosti sampla i o njegovoj ulozi u novoj kompoziciji — a to se u praksi i događa. Sudska praksa ne potvrđuje ništa dosljedno: neke presude neprepoznatljive samplove proglašavaju ilegalnima, druge propuštaju očite. Iz niza slučajeva čini se da je u korist samplera išlo to da je sample čujno izmijenjen, da ne nosi glavnu melodiju i da nova pjesma živi u drugom tržišnom segmentu — country gitara koja završi u drum and bassu.

Ono što je ostalo

Protuprimjer je Missy Elliott, koja ima budžet da čišćenje prava ubaci u produkcijske troškove. Lose Control stoji na Clearu, detroitskom electro klasiku koji je Juan Atkins kao Model 500 snimio četrdeset godina ranije: Atkins je plaćen, a slušatelj koji povuče nit — stranice poput www.whosampled.com to čine trivijalnim — završi u katalogu pionira. U hip-hopu i deep houseu poznavanje originala nosi stvarni prestiž. Kinčl zatvara Smack My Bitch Up The Prodigyja: relativno jednostavni potezi složeni u nešto blizu genijalnosti, a gotovo nitko tko to sluša ne zna kako je sklopljeno.