The Jan Diaries — Produkcijski procesi: snimanje

Red Bull Hrvatska · The Jan Diaries · 15. rujna 2021.

Nakon ljeta podijeljenog između vlastite produkcije, rada za klijente i komercijalnih projekata — zvučnih logotipa, reklama — Jan Kinčl primijetio je da se u projektu za projektom ponavlja isto: ljudi s druge strane komunikacije nemaju osnovni rječnik. Miks i mastering osobito se u svakodnevnom govoru koriste gotovo kao sinonimi. Zato je pokrenuo niz kolumni koje studijske procese objašnjavaju laicima, jedan po jedan, počevši ovdje od snimanja i nastavljajući u drugom nastavku posvećenom miksu.

O čemu je tekst

Definicija je namjerno jednostavna: snimanje znači mikrofonima uhvatiti glas ili instrument i pohraniti ga, na traku ili u računalo, za kasniju obradu. Ono što moderan studio poslije može napraviti s tim signalom gotovo je neograničeno — i ništa od toga nije važno koliko vještina osobe ispred mikrofona. Vokal koji pjeva krive note, nejasna dikcija, instrumentalist s labavim tajmingom: ništa se od toga u miksu ne može popraviti tako da i dalje zvuči prirodno. Kinčl aksiom izriče bez ograde: ne postoji fix it in the mix.

Povijesni dio je ondje gdje argument dobiva zube. Rani jazz big bandovi snimani su jednim mikrofonom, a balans se namještao time gdje tko stoji — glavni vokal najbliže, dakle najglasnije. Pjesma je bila jedna izvedba, što je tražilo stvarno vladanje instrumentom i stvarnu disciplinu. Nesavršenosti su bile neizbježne i na skupim produkcijama i nikome nisu smetale, jer se od ploče očekivalo da zvuči živo i ljudski. Hit je tražio i vrhunsku skladbu i iznimnu izvedbu, a razlog zašto James Brown, Aretha Franklin, Frank Sinatra, Marvin Gaye, Stevie Wonder i Michael Jackson pogode i desetljećima kasnije jest emotivni naboj u interpretaciji. Onda su došle devedesete: višekanalno snimanje na hard disk, jeftiniji hardver, jeftinije održavanje i softver za montiranje koji je svake godine mogao više. Odjednom se od više uzimanja moglo složiti jedno savršeno, a visina tona jednostavno ispraviti.

Ono što je ostalo

Kinčl taj pomak postavlja kao paradoks, a ne kao krivca. Tehnologija je rezultate učinila tehnički ispravnima, ne nužno boljima; neki glazbenici danas manje vježbaju jer ih korekcija čeka, drugi iste alate koriste da bi doista proširili ono što mogu. Njegov je stav da su karakter i jedinstvenost vezani uz nesavršenost svojstvenu emotivnoj izvedbi i da je pretjerana obrada ono zbog čega toliko suvremene glazbe zvuči isto. U praksi radi kao da montiranje ne postoji, tražeći uzimanje s najboljim emotivnim sadržajem i solidnom tehničkom izvedbom, uz sitne popravke samo ondje gdje ljudskost preživi. Uspješna sesija za njega završava sirovom snimkom koja već sama po sebi ima magiju — miks je poslije samo pojačava.