The Jan Diaries — Od Mandy Parnell do Mona Lise

Red Bull Hrvatska · The Jan Diaries · 11. listopada 2018.

U četvrtom tjednu The Jan Diaries postao je tehnički. Nakon predavanja mastering inženjerke Mandy Parnell na Red Bull Music Academyju Jan Kinčl napisao je prvi pravi explainer serije: što su loudness wars i zašto mu je CD Depeche Modea kupljen 2005. — Playing The Angel — zvučao neprirodno bučno, nagužvano i bez zraka.

O čemu je tekst

Kinčl argument gradi strpljivo. Glazba, kao i slikarstvo, počiva na hijerarhiji — Mona Lisa funkcionira jer je lik naprijed, a pozadina straga — a dinamika je ono što emociju djela nosi kroz vrijeme. Za dokaz čitatelje šalje na Concierto de Aranjuez Milesa Davisa s albuma Sketches of Spain, Barberov Adagio for Strings i Beethovenovu Petu simfoniju. Slijedi industrijska strana: mastering kao zadnja stanica prije tiskanja ploče te inženjeri koje klijenti guraju da master bude glasniji jer tuđa pjesma na radiju zvuči bolje — dok se glasnoća nije počela plaćati dinamikom, detaljima i kvalitetom. Parnell je usput podijelila i detalj iz struke: inženjeri navikli na energiju vinila taj su zvuk pokušavali preslikati na CD — i nisu uspjeli.

Središnji dio je usporedba valnih oblika triju pjesama Depeche Modea kroz dva desetljeća: A Question of Time iz 1986., Mercy in You iz 1993. i Precious iz 2005., posljednje vidljivo spljoštene u ciglu. Metallicin Death Magnetic iz 2008. tu je kao opomena nakon koje je industrija konačno obratila pozornost.

Ono što je ostalo

Kraj je optimističan. Streaming servisi — iTunes, YouTube, Spotify — danas normaliziraju glasnoću, pa zgnječeni masteri jednostavno sviraju tiše i motiv koji je pokretao rat polako umire. Kao uzor kako se radi ispravno Kinčl navodi Random Access Memories Daft Punka, dobitnika pet Grammyja uključujući onaj za najbolje snimljen album, i citira glavnog inženjera Micka Guzauskog: „we never tried to make it loud and I think it sounds better for it“.