Jan Kincl razgovarao je s Jeffom Millsom za UES Magazine u kolovozu 2016., uoči Millsova povratka na Moondance. Tema su sesije za Planets u Abbey Roadu, četveromjesečna Carte Blanche rezidencija u Louvreu, bend koji je izašao iz Kobe Sessiona, filmska glazba koja uglavnom nikad ne izađe i to kako izgleda radni tjedan s pet do sedam projekata u isto vrijeme. UES Magazine više nije online, pa se intervju ovdje donosi u cijelosti. Odgovori su Jeffa Millsa.
01U jednom od svojih radnih dnevnika sa sesija za album „Planets” u legendarnom studiju Abbey Road rekao si da je to vjerojatno najveći korak koji si napravio u razvijanju odnosa između klasične i elektroničke glazbe. Možeš li malo pojasniti zašto to tako osjećaš? I kako se tvoj način rada s klasičnim glazbenicima promijenio od koncerta Blue Potential? Zacijelo je to bila golema krivulja učenja.
Tu sam tvrdnju iznio jer sam uvjeren da je način na koji se ta dva žanra stapaju, ponekad do neprepoznatljivosti jedan od drugoga, važan korak naprijed u usporedbi s prijašnjim projektima i dvjema drugim partiturama koje sam napisao za orkestar. Planets pokazuje kako se, kad se tim suradnjama posveti dovoljno pažnje, angažman poboljšava i prelazi u stvaranje nečega novog. Nečega konkretnog. Od Blue Potentiala 2005. moje se razumijevanje toga kako pristupiti umjetničkim suradnjama i voditi ih znatno proširilo. Primjerice, što povezuje sve žanrove, koje se sve perspektive mogu slijediti, kako doprinijeti i mnogo drugih aspekata. Mislim da u glazbi učenje zapravo nikad ne prestaje. Pitanje je samo jesu li umjetnici to spremni priznati.
02Godine 2007. francusko ti je ministarstvo kulture dodijelilo prestižnu titulu „Chevalier des Arts et des Lettres”. A ovoga veljače dobio si svojevrsnu „carte blanche” četveromjesečnu rezidenciju u Louvreu. Koliko je planiranja ušlo u taj projekt i kako si odlučio strukturirati vrijeme koje ti je dano? Također, u kojem je trenutku francuski umjetnički svijet počeo primjećivati tvoj rad izvan prizme „techno DJ-a i izvođača”?
Za Carte Blanche, ili „The White Card” rezidenciju u Louvreu, trebalo je oko 10 mjeseci stalnih priprema za četiri događaja – jedan događaj mjesečno. Da bih sve to izveo, okupio sam malu skupinu ljudi s kojima sam radio na pripremi. Svi su događaji bili izvedbeni, s naglaskom na korištenju filma u svakom konceptu. Bilo je teško uskladiti vrijeme između vikend-putovanja te raznih sastanaka i proba tijekom tjedna, ali cijenio sam priliku da budem prvi Amerikanac kojem je povjeren takav zadatak. Mislim da je prvo pravo priznanje rada izvan plesnog podija bio techno soundtrack za film Metropolis Fritza Langa. Soundtrack sam premijerno izveo u Centru Pompidou još 2000. Iz tog iskustva ponuđeno mi je da umjetnički doprinesem izložbi povodom 100 godina Futurističkog manifesta, također u Pompidouu, kao i filmski soundtrackovi za Bustera Keatona i Josephine Baker za filmsku kuću MK2 i Cinémathèque française. Od 2000. traje neprekidan radni odnos s Francuskom.
03Kobe Sessions snimljen je uživo pred kraj 2015. s odabranom skupinom američkih i japanskih glazbenika. Koja je bila motivacija iza tog projekta i kako si birao prave ljude za sastav? Po mom osjećaju – i ispravi me ako griješim – dosta tvog Purpose Maker materijala imalo je vrlo snažnu jazz okosnicu, no ovo je prvi put da si tu vezu odlučio učiniti očitijom i vidljivijom. Zašto?
Live snimke Kobe Sessiona nešto su što sam želio napraviti već poduže vrijeme. Otkako su snimke izašle, sastav se zove Spiral Deluxe. Koncept sam premijerno predstavio tijekom rezidencije u Louvreu u Parizu. Želja za osnivanjem benda dolazi iz moje mladosti, prije nego što sam postao DJ, kad sam bio bubnjar u nekoliko jazz sastava u Detroitu. Stvarno sam uživao u iskustvu rada s drugim glazbenicima. Velik sam slušatelj i obožavatelj jazza pa mi dosta utjecaja dolazi upravo od takvih glazbenika.
04Čuo sam u jednom intervjuu da zapravo više vremena provodiš radeći na filmskoj glazbi, iako se većina toga nikad ne objavi. Zašto je tako? Koji ti parametri vizualnog poticaja djeluju tako inspirativno?
Da, to je točno. Većina glazbe nikad ne izađe kao komercijalni proizvod jer je uglavnom rađena za projekcije filmova uživo, poznatije kao cine-mixevi. Skladao sam cjelovite soundtrackove za filmove poput „The Cheat” Cecila B. DeMillea, „October” Sergeja Ejzenštejna, „The Lost World” Arthura Conana Doylea i još nekoliko filmova. Svaka prilika da se koristi elektronička glazba nešto je u čemu jako uživam, pa uvijek tražim šansu za to.
05Uz sve te projekte koje smo spomenuli, i dalje redovito svaki vikend DJ-aš i predstavljaš svoju i tuđu glazbu. Koja te kvaliteta u tuđim produkcijama zanima?
Pa, i dalje je prilično ugodno DJ-ati i puštati tuđi rad – moći doprinijeti kulturi i toj umjetničkoj formi i dalje je nešto vrlo posebno.
06Sviraš na hrvatskoj obali od 1998. i nastupio si na prvom Moondanceu 2013. Unatoč svim promjenama i previranjima na sceni, očito je da si i dalje jedan od najtraženijih izvođača elektroničke glazbe kod nas. Bi li rekao da postoji neka tajna veza između tebe i lokalne scene?
Da, prošlo je dosta vremena i jako mi je drago čuti da nisam zaboravljen! Veselim se povratku. Nisam siguran za tajnu vezu, ali dosta se toga može pripisati načinu na koji elektronička glazba stvara duboke veze između DJ-eva i publike.
07Zadnje pitanje, i ono na koje nažalost nikad nisam našao odgovor. Tvoj je opus vrlo velik i raznolik na način koji zahtijeva nevjerojatnu sposobnost obavljanja više stvari odjednom i vrlo detaljno planiranje, pogotovo uz održavanje takve razine kvalitete. No čini se da to izvodiš vrlo uspješno i istovremeno širiš područja u kojima radiš, usavršavajući vještine u onima u kojima djeluješ već neko vrijeme. Pitanje je: kako izgleda tvoj radni tjedan?
Moji tipični radni dani prolaze u sastancima, istraživanju, putovanju, produkciji i uredskom poslu. Obično istovremeno radim na najmanje 5–7 projekata, koji mogu trajati mjesecima ili ponekad godinama unaprijed. Dobar dio vremena odlazi na smišljanje kako ideje zapravo materijalizirati.
08Kako uspijevaš pomiriti toliko aspekata glazbenog života s uobičajenim društvenim aktivnostima, održavanjem veza i tako dalje? Nadam se da pitanje nije previše osobno, ali osjećam da je to ono s čime se bori dosta glazbenika koji rade i putuju.
Obično sam angažiran na poslu i na prilikama koje ne shvaćam olako. Kad imam odgovornost nešto napraviti, napravim to, i rijetko preuzimam projekte s kojima se ne mogu nositi. Nemam mnogo osobnih i društvenih odnosa koji zahtijevaju stalnu pažnju, pa sam dovoljno sretan da mogu raditi kad trebam.
Intervju je vođen na engleskom; prevedeno u cijelosti.