Naslov je anagram — presloži li se Cecil Moho silly tourists, dobije se Music Theory is still cool — a kolumna iza njega najpolemičniji je zapis serije. Teza Jana Kinčla glasi da teorija elektroničkog producenta ne ograničava; ona je skup pravila, dobrih praksi i alata koji omogućuju da se namjera materijalizira precizno. Dakle ne školovanje, nego praktično znanje.
Glazbu čine melodija, harmonija i ritam, a najpoučniji protuprimjer je pokret koji je krenuo razbiti sve troje. Musique concrète četrdesetih je konvencionalne instrumente zamijenila elektroničkim izvorima — theremin, manipulacija trakom, postupci koje nitko nije upisao u upute — ali njezini su autori bili klasično školovani skladatelji koji su točno znali što napuštaju. To je točka kojoj se Kinčl stalno vraća: informirani eksperiment, a ne slučajni. Gesang der Jünglinge Karlheinza Stockhausena iz 1962. zvuči svježe i šest desetljeća kasnije upravo iz tog razloga.
Nasuprot tome stoji stanje suvremene produkcije. Unaprijed snimljeni ritmovi, melodije, akordi i fraze skrojeni da odmah zvuče dobro; banke zvukova koje imitiraju trenutačno popularne autore; softver koji će pjesmu posložiti sam, iz sučelja. Ništa od toga samo po sebi nije problem — zabavno je i poučno — ali Kinčl procjenjuje da se devedeset posto profesionalno objavljene elektroničke glazbe oslanja na takve prečace, a u toj koncentraciji rezultat je jednoličnost, ne glazba. Potkrepljuje to anegdotom iz trosatnog razgovora s Dimitrijem Hegemannom iz Tresora na Garden Festivalu desetak godina ranije: tehnologija je enormno napredovala, glazba nije napredovala s njom, i te dvije krivulje razvoja jednostavno se više ne poklapaju.
Najjači je dio analogija s jezikom. Teorija je riječnik i gramatika; bez poznavanja abecede misao se ne može precizno artikulirati, a i uz solidnu pismenost preciznost traži trud. Bez toga producentu preostaje nasumično kombiniranje ili poseže za nečim gotovim, pa ispada generički. Kad bi devedeset posto pisanog teksta nastajalo tako, primjećuje suho, to bi se svrstalo u žanr. Glazba je kapsula kojom se emocija prenosi od autora do slušatelja, a pjesma radi onda kad taj prijenos sjedne. Vlastite temelje postavio je radom s Regisom, samostalnim učenjem i metodom pokušaja i pogreške, a disciplinu je pokupio slušajući intervjue s glazbenicima kojima se divi — vrijeme uloženo u razumijevanje mehanizma, piše, vidi se na gotovoj ploči i u prodaji.
Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Šest minuta čitanja.