Deset dana nakon najave puta Jan Kinčl javio se s prvim izvještajem iz Berlina — pisanim, priznaje, za šankom rooftop bara hotela Amano, gdje je s kolegicom Monikom pokušavao posložiti dojmove prvog dana Red Bull Music Academyja. Razgovore ostavlja za sljedeće nastavke; ovaj zapis posvećen je prostoru, ritmu i atmosferi.
Dvadeseto izdanje Akademije — opet u Berlinu, gradu u kojem je sve i počelo — smjestilo se u blok B Funkhausa, radijskog kompleksa na Spreei građenog sredinom pedesetih uz pomoć vodećih arhitekata i akustičara tog vremena. Kompleks u industrijskom dijelu bivšeg Istočnog Berlina nekad je zapošljavao više od tri tisuće ljudi, a glavna snimateljska dvorana dvostruko je veća od one u Abbey Roadu. Uvodno predavanje pripalo je britanskoj mastering inženjerki Mandy Parnell, koja je radila na više od tisuću albuma, za imena poput The XX, Feist, Sigur Rósa, Björk i Briana Ena. Kinčl je njezine snimke gledao i prije, ali sjediti u punoj dvorani dok pušta materijal Aphex Twina koji je sama masterirala — to je, piše, nešto sasvim drugo.
Slijedi dnevni ritam: doručak u pola jedanaest u kantini, koja je ujedno društveno srce Akademije i dom kabine Red Bull Radija; prvo predavanje u podne u orkestralnoj dvorani, sat do dva plus dvadeset minuta pitanja; ručak u dva, drugo predavanje u tri, zatim studijske sesije s gostima, večera u sedam i program od deset navečer nadalje.
Najbolji dio zapisa iskreno je priznanje: Kinčl je preskočio studijsku sesiju Mandy Parnell jer je na hodniku sreo glazbenike čije ploče prati cijeli život, pa je dva sata u kafiću slušao priče iz povijesti techna. Ako išta opisuje dan na Akademiji, piše, onda su to upravo takvi trenuci — a najveća vrijednost Akademije jest jednostavan koncept: pažljivo odabranu kombinaciju kreativnih ljudi staviš na hrpu i pustiš da se stvari dogode same. Zapis završava planom: smisliti pitanja koja Kevinu Saundersonu još nitko nije postavio.
Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Pet minuta čitanja.