The Jan Diaries — Od Londona do Brazila u 2020. via Far Out Recordings

Red Bull Hrvatska · The Jan Diaries · 11. siječnja 2021.

Godinu 2021. Jan Kinčl otvorio je osvrtom na godinu koju nitko nije osobito htio prepričavati. Priznaje da 2020. u većini područja neće pamtiti kao uzbudljivu, ali u domeni novih izdanja stvari stoje drukčije — a tri ploče s jedne jedine londonske etikete popravile su joj ocjenu više nego što bi se moglo očekivati. Sve tri izašle su za Far Out Recordings i sve tri, na ovaj ili onaj način, vode u Brazil.

O čemu je tekst

Far Out je od 1994. životni projekt Joea Davisa, britanska nezavisna etiketa izgrađena gotovo isključivo oko brazilske glazbe: u katalogu su Marcos Valle, Azymuth, Joyce, Arthur Verocai, The Ipanemas i Milton Nascimento, a uz njih i manja nebrazilska ekipa — Kirk Degiorgio, Daniela Maunika, 4hero. Jneiro Jarel, odnosno Omar Jarel Gilyard iz Brooklyna, pripada toj drugoj skupini, a Kinčlova je poanta da se to iz glazbe uopće ne bi dalo naslutiti. After A Thousand Years, dovršen 2018. nakon sesija u New Yorku, New Orleansu, Miamiju i Kostarici, spaja brazilsku glazbu, jazz, latin jazz, soul i funk; kolumna izdvaja Viberian Waves, Pt. 1&2 kao pjesmu koja ga je prva kupila, a album opisuje kao fenomenalan i prepun boja, mirisa i okusa.

Drugi izbor je spašavanje od zaborava. Manfredo Fest bio je slijepi brazilski jazz i bossa pijanist koji se 1976. preselio u Sjedinjene Države i iste godine u vlastitoj nakladi objavio Brazilian Dorian Dream — brazilski ritam, sjevernoamerički jazz-funk i blago barokni europski podton, znatno ispred svog vremena. Originalna presša danas je praktički nedostupna, a Fest je umro 1999. bez publike kakvu je ploča zaslužila, pa reizdanje ima težinu koju obična arhivska objava nema. Treći je Azymuthov Demos (1973-75), sniman u kućnom studiju klavijaturista Bertramija u Rio de Janeiru još prije službenog debija 1975., a izdavači su ga tada redom odbijali uz obrazloženje da glazba jednostavno nije dobra.

Ono što je ostalo

Kinčl te demoe pretpostavlja dovršenim verzijama koje su kasnije završile na albumima poput Carnivala iz 1996. — upravo je sirovost poanta. Glazba je stara gotovo pedeset godina i svirana na vrlo klasičnim instrumentima, basu, bubnjevima, Fender Rhodesu, perkusijama i Rolandu RS-101 ili Solini, a pjesme poput Laranjeiras i Castelo (Version 2) zvuče mu futurističnije od većine suvremene glazbe producirane modernim synthesizerima. „Sa slušalicama imaš osjećaj da sjediš u sobi s dečkima dok isprobavaju razne varijante novih pjesama“, piše Kinčl — za bend s četrdesetak albuma i pola stoljeća brazilske glazbene povijesti iza sebe, to je neobično intiman ulaz.

Pročitaj cijeli tekst

Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Četiri minute čitanja.

The Jan Diaries | Od Londona do Brazila u 2020 via Far Out Recordings → redbull.com