Godinu 2021. Jan Kinčl otvorio je osvrtom na godinu koju nitko nije osobito htio prepričavati. Priznaje da 2020. u većini područja neće pamtiti kao uzbudljivu, ali u domeni novih izdanja stvari stoje drukčije — a tri ploče s jedne jedine londonske etikete popravile su joj ocjenu više nego što bi se moglo očekivati. Sve tri izašle su za Far Out Recordings i sve tri, na ovaj ili onaj način, vode u Brazil.
Far Out je od 1994. životni projekt Joea Davisa, britanska nezavisna etiketa izgrađena gotovo isključivo oko brazilske glazbe: u katalogu su Marcos Valle, Azymuth, Joyce, Arthur Verocai, The Ipanemas i Milton Nascimento, a uz njih i manja nebrazilska ekipa — Kirk Degiorgio, Daniela Maunika, 4hero. Jneiro Jarel, odnosno Omar Jarel Gilyard iz Brooklyna, pripada toj drugoj skupini, a Kinčlova je poanta da se to iz glazbe uopće ne bi dalo naslutiti. After A Thousand Years, dovršen 2018. nakon sesija u New Yorku, New Orleansu, Miamiju i Kostarici, spaja brazilsku glazbu, jazz, latin jazz, soul i funk; kolumna izdvaja Viberian Waves, Pt. 1&2 kao pjesmu koja ga je prva kupila, a album opisuje kao fenomenalan i prepun boja, mirisa i okusa.
Drugi izbor je spašavanje od zaborava. Manfredo Fest bio je slijepi brazilski jazz i bossa pijanist koji se 1976. preselio u Sjedinjene Države i iste godine u vlastitoj nakladi objavio Brazilian Dorian Dream — brazilski ritam, sjevernoamerički jazz-funk i blago barokni europski podton, znatno ispred svog vremena. Originalna presša danas je praktički nedostupna, a Fest je umro 1999. bez publike kakvu je ploča zaslužila, pa reizdanje ima težinu koju obična arhivska objava nema. Treći je Azymuthov Demos (1973-75), sniman u kućnom studiju klavijaturista Bertramija u Rio de Janeiru još prije službenog debija 1975., a izdavači su ga tada redom odbijali uz obrazloženje da glazba jednostavno nije dobra.
Kinčl te demoe pretpostavlja dovršenim verzijama koje su kasnije završile na albumima poput Carnivala iz 1996. — upravo je sirovost poanta. Glazba je stara gotovo pedeset godina i svirana na vrlo klasičnim instrumentima, basu, bubnjevima, Fender Rhodesu, perkusijama i Rolandu RS-101 ili Solini, a pjesme poput Laranjeiras i Castelo (Version 2) zvuče mu futurističnije od većine suvremene glazbe producirane modernim synthesizerima. „Sa slušalicama imaš osjećaj da sjediš u sobi s dečkima dok isprobavaju razne varijante novih pjesama“, piše Kinčl — za bend s četrdesetak albuma i pola stoljeća brazilske glazbene povijesti iza sebe, to je neobično intiman ulaz.
Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Četiri minute čitanja.
The Jan Diaries | Od Londona do Brazila u 2020 via Far Out Recordings → redbull.com