Drugi dan na Red Bull Music Academyju bio je rezerviran za Kevina Saundersona, jednog od trojice očeva detroitskog techna uz Juana Atkinsa i Derricka Maya — ali ovaj zapis The Jan Diariesa zapravo je o nečem drugom. Od jutarnjeg obilaska Funkhausa s Avril Ymayo iz Red Bulla i glavne kontrolne sobe koju Jan Kinčl opisuje kao muzej legendarne studijske opreme, tekst izrasta u kolumnu o suradnji i egu.
Kinčl kreće od ekonomije studija: tehnologija je ulaznu barijeru spustila na laptop i solidne slušalice, a piraterija je izjela budžete koji su nekad plaćali profesionalne sobe. Ono što pravi studio i dalje nudi nisu, tvrdi, samo zvučnici koji otkrivaju cijeli spektar — nego ljudi kojima je posao izvući iz snimke ono najbolje. Priznaje da je dugo vjerovao kako prihvaćanje pomoći umanjuje autorstvo, i imenuje dvojicu koji su to promijenili: Regisa Kattieja, francuskog klavijaturista sa zagrebačkom adresom koji mu je u godinu dana postao ravnopravan partner u studiju, i Igora Fabrisa, zagrebačkog inženjera koji je na kraju miksao njihov album. Za mjerilo uzima Play With The Changes londonskog dua 4hero — tri godine rada, više studija i duga lista imena u creditsima, a opet nepogrešivo 4hero ploča.
Srce teksta je priča o Fabrisu. Kinčl je došao posuditi mikrofone; dok je na deset minuta izašao telefonirati, Fabris je otvorio jednu pjesmu i počeo prepravljati miks. Iste večeri, na devetosatnom setu s Matijom Duićem, Kinčl je pustio obje verzije — i gledao kako podij odgovara na Fabrisovu. Sutradan ga je nazvao i predložio remiks cijelog albuma; posao je trajao oko pet mjeseci. Isprva mu je smetala Fabrisova zaštitna rečenica — „imam viziju za ovaj miks“ — dok vizije nisu jednu za drugom pretvarale pjesme u bolje, točno onako kako je Mandy Parnell u Berlinu opisala posao inženjera: spojiti se s emocijom u glazbi i istaknuti je.
Cijela kolumna je na Red Bull Hrvatska. Osam minuta čitanja.
The Jan Diaries | Nitko nije otok (aka umjetnost suradnje) → redbull.com